Blog
petak, prosinac 24, 2010
Le courage tako dobro zvuči na francuskom, ali ni na hrvatskom ne zvuči tako loše…Hrabrost!

Snažna riječ i još snažniji osjećaj koji te prožima!

Što je to hrabrost i tko određuje tu tanku granicu između hrabrosti i ludosti?!

Da li je hrabrost nakon mnogo godina života u relativnoj idili i sigurnosti, reći: ne, ja mogu i želim više! Ili je to najobičnija ludost?!

Da li je hrabrost ili ludost porušiti sve mostove i krenuti u nepoznato, ma kako to nepoznato bilo obećavajuće?!

Ljudi se najčešće odlučuju za onu prvu, «sigurnu» varijantu, i to po onoj «bolje vrabac u ruci, nego golub na grani».

Osobno, ne želim osuđivati ni jedne ni druge, ali sam skloniji varijanti «novih početaka», ma koliko rezovi s prošlošću bili duboki i bolni.

Nije lako reći prijatelju da su razlozi zbog kojih ste nekoć bili prijatelji nestali i da ubuduće možete biti samo poznanici. Nije lako dati otkaz na poslu jer vas taj posao više ne zadovoljava, bilo plaćom, bilo profesionalnim izazovima. Nije lako nekoć voljenoj osobi reći da ljubavi više nema i krenuti ispočetka. Nije lako djeci, roditeljima, prijateljima…reći da ne želite više biti slika koju su oni stvorili o vama, nego da želite svoj život, neovisan o željama drugih.

Može li se započeti novi život bez da se poruše svi mostovi za sobom ili će nas tragovi prošlosti proganjati cijeli život?! Ne znam odgovor na to pitanje, ali sam dovoljno hrabar (ili lud) da ga saznam!

Jedno ipak znam; mogu bezuvjetno voljeti sve ljude koji me okružuju, a ukoliko mi i oni uzvrate ljubavlju, tada ću im se u potpunosti predati! E sad, jesam li hrabar ili lud…vjerojatno oboje!

nohardfeelings @ 20:54 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
Predlažem da od starog dijela Splita napravimo shopping zonu za turiste, gdje bi se mogli kupiti autentični dalmatinski suveniri «Made in China», tradicionalna dalmatinska spiza poput ćevapa, bureka… Shopping bi bio dozvoljen samo turistima, a lokalno stanovništvo bi kupovalo isključivo u velikim trgovačkim centrima u vlasništvu stranih državljana i njihovih domaćih vazala. Na taj način priprosto pučanstvo bi vidjelo kako se neko ipak može obogatiti, mogli bi sve kupiti na jednom mjestu, družiti se u kontrolirano-opsjednutim skupinama potrošača, a imali bi osjećaj kao da su u Europi! Pa tko bi pametan mjenjao te prekrasne sjajne izloge, tako lijepo osvijetljene, za komad plavog neba i sjaj sunca! Uostalom i to nebo je varljivo. Svako malo pošalje kišu, vjetar, a da o štetnosti UV zraka da i ne govorim. Držimo se ljudi, ugodno klimatiziranih prostora! Sve malobrojnije stanovništvo starih splitskih četvrti valja premjestiti u prigradske kvartove gdje bi ih se preodgajalo i učilo malograđanskim vrijednostima, te objašnjavala sva njihova zaostalost što još uvijek znaju što je Monfrina i što je klapska pisma, te ih se učilo narodnim kolima i pjesmama za dušu, a sve u izvedbi pevaljki sa grandioznim sisama! Ta bi se seoba naroda vršila, između ostalog, i da to neuko pučanstvo ne ometa turiste koji pohode naš Grad spomenik.

Iskreno hvala svima koji su mi omogućili miran Badnjak i ugodan dan na poslu, te su išli kupovati u velikim trgovačkim centrima i ostavljali svoj novac da se množi u rukama ionako bogate manjine, koja se zahvaljujući nama "ovcama" još više bogati!

Mrzim prostituiranje blagdana, komercijalizaciju običaja i eksploatiranje radnika!

Svim iskrenim vjernicima želim sretan Božić!

 

 

 

 

 

nohardfeelings @ 20:10 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
ponedjeljak, ožujak 16, 2009

Probudio sam se kao što činim i svako jutro, otvorivši oči.

Lijep je dan i jednostavno me sunce mami da izađem van. Ugodna šetnja po Marjanu ili Bačvicama, jedina je dilema koja me muči. Iz tog razmišljanja prene me umilni glasić moje Zakonite: «Mačak ajde zaleti se do onog dućana u Jokera di ima na akciji onaj monitor da ne buljimo u ovaj stari, pretpotopni». Naravno tko bi iole pametan odbio njenu zamolbu da učinim nešto tako korisno i nužno za očuvanje vida i budžeta naše obitelji!

Sav sretan što ću prekrasno jutro provesti šećući po velikom  prekrasnom trgovačkom centru, sjedam u auto ( jer naravno ne možeš novi monitor voziti s motorom ) i zaboravljam na precijenjene Bačvice, Marjan, Zvončac, Rivu… i odlazim u  Jokera. Provukavši se kroz gužvu automobila koji su uglavnom već pri kraju isplate kredita ili leasinga ( a onda je vrijeme za novog limenog ljubimca ) ulazim u podzemnu garažu omiljenog shopping centra. Nemalo sam se iznenadio kada sam ugledao da ću se dugo vozikati po garaži dok ne nađem parkirno mjesto. Očito je da su današnji ljudi jako pametni; čemu se izlagati štetnim sunčevim zrakama, šetati po prirodi i udisati zrak koji je ionako onečišćen, kad je bolje doći u ugodno klimatizirani shopping centar i odmarati oči gledajući sjajne izloge i atraktivne, mizerno plaćene, ali i jednako tako odjevene prodavačice!

I tako odem ja po toliko željeni monitor, pronađem ( nakon samo desetak minuta potrage ),  nemam pojma zašto, neraspoloženog prodavača koji mi u najkraćim mogućim crtama objasni zašto bi ja trebao kupiti baš taj monitor, odem do blagajne i platim ga gotovinom ( jer Bože moj, deset posto je povoljnije ) usput se diveći  količini šminke koju je mlada blagajnica uspjela nanijeti na svoje prištavo, bljedunjavo lice.

Lakši za prosječnu hrvatsku mirovinu, ali obogaćen spoznajom da imam najbolji mogući monitor, odlazim na zasluženu kavicu, naravno sve u sklopu trgovačkog centra jer čemu izlaziti na to bolesno sunce.

Pijuckam ja kavicu kad mi se u vidokrugu pojavi poznati lik, glavom, bradom i neodoljivom frizurom, jedan i jedini Željko Kerum! Koja sreća! Nisam izdržao a da ga ne pozovem da mi se pridruži. On onakav kakav već jest, čovjek iz naroda, neposredan i uvijek željan druženja sjedne kraj mene. Konobar se pojavio čim je Željko sjeo ( nije mi jasno zašto sam ja morao vikati i mahati rukama i nogama da bi me primjetio ), dočekao ga sa najljepšim mogućim osmijehom ( mora momak posjetiti stomatologa, ali… ) i primio Željkovu narudžbu.

Pijem ja kavicu, on neko kratko žestoko piće bez leda ( jer eto skoro će podne ) i onda usred razgovora ugodnog shvatim koliko sam glup. Ja sam taj koji bi trebao piti alkohol jer je to jedini način da pobjegnem od surove stvarnosti u kojoj se nalazim. Kako ne znam držati jezik za zubima, kažem mu ja to, a on se samo slatko nasmije. Vrlo brzo me utješio uvjerivši me da imam sve što on nema; duševni mir, ljude koji me iskreno vole zbog toga što sam a ne tko sam, puno slobodnog vremena ( nije u šoldima sve ), ljubav prema Hajduku, Splitu, ljudima koji u njemu žive i to iskrenu ljubav koja nije uvjetovana koristoljubljem kao u njegovom slučaju. Na te njegove riječi doista nisam imao što dodati već sam mu stisnuo ruku i zaželio sve najbolje u životu.

Ostavio sam ga u uvjerenju da je pomogao još jednom običnom čovjeku koji će za njega glasati na izborima, a ja sam ( romantik, idealist, hm…budala ) iz njegovog trgovačkog centra otišao uvjeren da nam ljudi poput njega trebaju jer da ih nema ne bi znao svoju pravu vrijednost koja je nemjerljiva svim hotelima, dućanima, jahtama…već se mjeri onim što ne možemo vidjeti i opipati, ali se itekako da osjetiti; dušom; dušom čovjeka, splićanina, dušom koju on nikada neće osjetiti jer se ona mjeri nečim s čim on ni ne zna da postoji, ljudima koji ti vjeruju i iskreno te vole!

 


* Posvećeno svim «budalama» poput mene


** Ova priča je samo plod moje mašte. Gazde ne sjedaju za stol sa malim ljudima nego samo sa velikim ulizicama, a ja takav nisam, pa prema tome nisam ni mogao biti sudionikom ove priče.

nohardfeelings @ 13:39 |Komentiraj | Komentari: 0
nedjelja, veljača 15, 2009
http://www.slobodnadalmacija.hr/H...cleView/articleId/42287/Default.aspx

Ovaj članak je iznimno kratak, ali i iznimno jasan!
Iz njega se vidi da navijači često puta znaju biti ljudi kakvi mnogi od nas nikada neće biti.
Mi ih gledamo samo kao huligane, gomilu agresivaca, razbijača i primjer svega što je negativno, a ne vidimo i njihove pozitivne strane. Uostalom kada su takvi od kakvih se grozimo ne pitamo se što je uzrok njihovom devijantnom ponašanju.
Nitko se od političara nije oglasio i osudio Zakon o navijačima tj. Zakon o sprječavanju nereda na športskim natjecanjima.
http://www.mup.hr/149.aspx
Po ovom Zakonu navijači imaju manja prava od osuđenih dilera i pedofila.

Ustavni sud je donio rješenje o protuustavnosti 'mjere opreza', koju navijač može dobiti i bez da bude optužen za djelo koje ga se tereti.

Ti ljudi prilikom svake utakmice moraju se javljati policiji, oduzimaju im se putovnice i u prosječnoj sezoni navijač jačeg hrvatskog kluba provede ukupno 20 dana godišnje u zatvoru, a da nikada nije morao vidjeti suca za prekršaje, dok se tom istom hrvatskom putovnicom služi pola europske mafije.

Navijači kažu kako će se boriti protiv izjednačavanja čina paljenja baklje s njezinim bacanjem u teren, kao i novom stavkom prema kojoj će policija proizvoljnom procjenom moći oduzimati šalove i kape (ne moraju biti navijački) jer se tim odjevnim predmetima može sakriti lice. Smeta im i što se zabrana točenja alkohola odnosi samo na sektore s jeftinijim ulaznicama, dok se u ložama nesmetano pije. Najbolji primjer za to je ispijanje šampanjca Sanadera i ostalih uzvanika u VIP loži za vrijeme SP u rukometu.

Ogorčeni su i zbirkom podataka o navijačima, koje se ustupljuju i inozemnim policijama a sadrže i pojedince koji nisu osuđeni, dok se takva praksa ne smije provoditi s DNK podacima osuđenih kriminalaca. Traže i da se jasno definira govor mržnje.

Potrebna je opsežna edukacija policije, redara i novinara kako bi se izbjegle situacije s tekućeg rukometnog SP-a. U Splitu je onemogućen ulaz navijaču sa zastavom s početnim bijelim poljem, grbom koji datira iz 17. stoljeća, dok su u Poreču navijači Srbije koristili sve moguće inačice svoga barjaka. Ovo i sve gore navedeno ne krši prava huligana, već svakog navijača.

U slučaju da zakon, unatoč njihovim naporima, ipak bude izglasan u Saboru, najavljuju novo obraćanje javnosti za mjesec dana. Naglašavaju kako su i dalje otvoreni za dijalog, no ako i dalje budu onemogućivani u pokušajima da sudjeluju u javnim raspravama, ustrajat će na tužbi u Strasbourgu.

Ne zaboravimo da navijačka supkultura kod nas ima dosta utjecaja na razvoj mladih ljudi i to upravo u periodu kada oni trebaju stasati u ljude.  Što je sa mladima koji imaju osjećaj da su napušteni od strane HDZ-a koji je donio ove krajnje represivne mjere, ali i od ostalih stranaka koje su  indolentne spram njihovih problema? Kome će se oni prikloniti i kome će i mogu li ikome vjerovati!?

Evo što stoji u statutu Torcide, čl.8:
borba protiv navijačkog nasilja na stadionima,
širenje suradnje i prijateljskih odnosa između Kluba navijača i športskih organizacija na području Grada Splita, kao i s državnim organima oko rješavanja svih pitanja koja se odnose na športsku aktivnost…

Oni se žele boriti protiv huligana u svojim redovima, pomozimo im na način da surađujemo s njima i ne osuđujemo unaprijed svaki njihov potez.

Koliko ste vi novaca uplatili Vukovarcima ili bilo kome tko treba pomoć? Ovaj navijački «šljam» jest i to ne jednom!
nohardfeelings @ 23:34 |Komentiraj | Komentari: 0
utorak, veljača 10, 2009

 

Koliko je hrabrosti potrebno da bi se nekome reklo «volim te»? Puno, ali i malo, ovisno o osobi koja to izgovara. Ako si lak na riječima i ne razmišljaš previše, te riječi mogu dati velika očekivanja, pa samim tim i velika razočaranja. Zato ih mnogi ne izgovaraju tek tako, pa čak ni kada su sigurni u iskrenost i snagu svojih osjećaja.

Lako je u masi pjevati « u životu volim samo ja, splitskog Hajduka», reći nekome da voliš svoju domovinu, reći svome djetetu da ga voliš i da ti je sve na svijetu, ali kada se radi o intimnom odnosu među partnerima onda svi važemo kada ćemo upotrijebiti te riječi. Jer, što ako ja otvorim dušu, a s druge strane ne dobijem očekivano, što ako me povrijedi… Zato je mnogima bolje ostati začahuren i ne dozvoliti pristup svom krhkom srcu.

Svi smo ziheraši koji će radije provesti život uljuljani u sigurnu svakodnevicu gdje neće biti povrijeđeni niti osuđivani od strane drugih. I nitko se neće odvažiti i glasno reći da voli, da je tu osobu pohranio duboko u srcu. Jer ako nešto uđe tako duboko u naš najosjetljiviji organ onda je teško to i izvaditi ukoliko se ukaže potreba za tim. Svi se bojimo biti povrijeđeni, bojimo se tuge i boli i ne želimo prihvatiti rizik. Da li to znači da ljudi nemaju dovoljno hrabrosti? Ili vjere u ljubav? Svi gledamo samo što možemo izgubiti zbog eventualnog prekida veze, a nitko se ne želi prepustiti osjećajima i uživati u svim čarima koje donosi ljubav. Pa što ako jednog dana veza i pukne. Bar možeš reći da si pokušao, dao sebe i da druga strana nije vrijedna tvoje ljubavi. Ali uvijek možeš s ponosom reći da si istinski volio za razliku od mnogih koji to nisu ni pokušali! Treba otvoriti srce jer ono je puno veće i snažnije nego što mnogi misle. Ljubav je nemjerljiva i to je najvrjednija stvar u životu; jedini pravi razlog življenja, a sve ostalo je životarenje!

Slavite i živite ljubav ne samo na Valentinovo nego svaki dan.

Ja sam ljudsko biće, volim život i uživam u njemu jer volim!

Prekrasan je to osjećaj, probajte i vi!

Navečer otiđite na počinak s mišlju da nekog volite, probudite se s tom mišlju i neka vas ona vodi kroz cijeli dan i tako do kraja života!

nohardfeelings @ 14:08 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
četvrtak, siječanj 15, 2009

Pojas Gaze je patio pod osmanskom, britanskom, egipatskom, a u novije doba i izraelskom upravom. Nije bilo mira ni nakon što su palestinske vlasti preuzele upravnu vlast. Stalna previranja između Hamasa i Fataha učinila su da narod koji tu ionako jedva preživljava od proizvodnje tekstila, sapuna i izrade suvenira ( a sve u gotovo nemogućim higijenskim uvjetima ), bude još siromašniji i zabrinutiji za svoju budućnost.

Gotovo 1 000 stanovnika Gaze je ubijeno, oko 4 500 je ranjeno, a skoro 90 000 je napustilo svoje domove od početka izraelskih napada 27.12.2008. a kao odgovor Izraela na raketiranje njegovih južnih područja od strane Hamasa. Više od 40% ubijenih su bili žene i djeca, a to je i potvrdio i UN-ov komitet za prava djeteta.

Nalazite li kakve sličnosti sa Domovinskim ratom?

Opet je na snazi ona «tko jači, taj tlači». Dokle će civilizirani svijet tolerirati agresiju izraelske vojne mašinerije na jedno od najnapučenijih područja na svijetu gdje na području od 360 km2 živi oko 1,5 milijuna stanovnika.

Ili je možda taj isti civilizirani svijet pravedan samo kada su ugroženi njegovi vitalni interesi,
a kada je u pitanju jedan mali narod kao što su Hrvati ili u ovom slučaju Palestinci, onda se oglašava oštrim priopćenjima i osudama agresora. Jedina mala država kojoj je svijet (čitaj SAD ) pomogao je Kuvajt, a svi znamo zašto. Gdje su bili nedavno kada je Rusija poharala Gruziju!? Rusi su se «tresli» od oštrih priopćenja koje im je uputila EU, UN, SAD…

Ne kažem da se uvijek na silu treba ići silom jer bi u slučaju žešćeg konflikta između SAD i Rusije moglo doći i do 3. svjetskog rata, a to nitko normalan ne priželjkuje, ali ne mogu se oteti dojmu da su reakcije «Svjetskih policajaca» bile preblage i u doba agresije na Hrvatsku, i na Gruziju i sada na Pojas Gaze, a krajnje odlučne i učinkovite u slučaju Kuvajta i posebno Afganistana i Iraka tj. nakon terorističkog napada na vodećeg u svjetskom poretku SAD.

U ovom najnovijem sukobu svaka strana tvrdi da je nevina i da samo brani svoje interese. Nisu krivi ni palestinci, ni izraelci, a ponajmanje svjetske sile kojima u ovom slučaju najviše odgovara politika nemješanja. Ne zna se tko je kriv, ali se zna tko pati!

 

Jedina je prava i žalosna istina da u ovom sukobu stradaju nevini, a gotovo polovica su oni najneviniji, majke i djeca!

nohardfeelings @ 14:21 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
ponedjeljak, siječanj 12, 2009

 U zemljama EU i šire Crkva plaća porez za sve svoje aktivnosti, poput ostalih tvrtki (crkva je korporacija, morate se složiti) i građana. Porez, naravno, ne plaćaju samo kršćanske vjerske institucije, već i druge.
Kod nas se crkva financira novcem iz državnog proračuna, što znači da svaki građanin Republike Hrvatske, pripadao on nekoj vjeri ili ne, daje novce crkvi, bez obzira na to hoće li taj isti građanin ikada posjetiti bilo koju crkvu. Takva je situacija apsurdna, s obzirom na trenutno stanje u državi. Svi znamo da mnogi od nas jedva krpaju kraj s krajem i ako već određeni dio našeg novca odlazi u državni proračun, neka se iskoristiti pravilno, tj. za dobrobit ovog naroda. Država Katoličkoj crkvi svake godine daje oko 300 milijuna kuna, ali Vlada pored toga na račun klera u Hrvatskoj i Bosni zna uplatiti godišnje i do sedamdeset milijuna kuna.
Osim tog nadasve glupog sistema financiranja, Crkva vjernicima naplaćuje obavljanje službi poput krštenja, pričesti, krizme, vjenčanja, sprovoda i misa zadušnica, a od tih službi dobivaju mnogostruko više novaca nego od same države. Smrt u obitelji sad nosi duplu tragediju - izgubite člana obitelji i još za pogreb, napamet naučeni govor svećenika na sprovodu i neku skromnu misu u crkvi morate odvojiti cijelu svoju plaću.
Famozan je također i tzv. "blagoslov kuća" koji se obavlja poslije svakog Božića, a ako želite taj jednogodišnji "blagoslov", također morate izdvojiti neke novce. . Na kraju će ispasti da radimo samo da bismo financirali Crkvu.

Crkva je ujedno jedan od najbogatijih faktora u ovoj zemlji i ubire ogromna sredstva od najma poslovnih prostora koji su joj denacionalizacijom vraćeni. A tek pusta zemljišta koja su prenamjenom raznoraznih GUP-ova postala građevinska, pa ih je Crkva dobro unovčila. Crkva priča o siromaštvu i drži propovijedi kako treba pomoći onima "malo manje imućnijima", a nikad nisu iz svoje lisnice dali za sirotinju, već im uzimaju. Mislite da je njima stalo do sirotinje? Voze skupe automobile, a neki si ne mogu priuštiti ni rabljeni automobil. Navodno časne sestre i niže rangirano svećenstvo se ne smije previše isticati od prosječnog vjernika, pa ne kupuju najskuplje marke automobila, ali su zato ti automobili mahom novi  (Opel, Toyota, Renault ) koji koštaju «tričavih» stotinjak tisuća kuna i nakon par godina se mijenjaju novim modelom čim se ovaj pojavi na tržištu. Uhvatili su se politike, ali isključivo demografske i nacionalne, a zaboravljaju na socijalnu. Oglase se tek tu i tamo, čisto da ne zaborave na svoju prvotnu dužnost; služenje Bogu i njegovom stadu.

Gdje je tu socijalna osjetljivost onih koji zastupaju narod. Nije li Isus rekao da će prije deva proći kroz ušicu igle nego bogataši ući u Raj. Neka se ugledaju na Crkvu u Latinskoj Americi gdje je svećenstvo mahom protiv diktatora, a uz obespravljeni i osiromašeni narod.

 
Vjera se ne provodi licemjernim govorima već djelom, a što je najvažnije - vjera se ne naplaćuje!


nohardfeelings @ 14:50 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
petak, siječanj 9, 2009

Družeći se sa ljudima različitih svjetonazora, stupnjeva obrazovanja, različitog porijekla (sjetimo se da stari Splićani u Splitu odavno nisu većina), različite dobi...dojma sam da je u utrci za gradonačelnika Splita, Kerum u prednosti. Većina ljudi jednostavno nema vremena ni volje, razmišljati o tome tko bi bio najbolji čovjek za tu poziciju. Svoje stavove stvaraju na osnovu "narodnih predaja" i naslova iz novina, a na takav način se ne može steći prava slika o kvalitetama kandidata. Uvjeren sam da bi Ranko Ostojić u jednom pravom debatnom sučeljavanju "pomeo" Keruma, ali ovaj nije glup da se upusti u takvo što. Njemu je dovoljno da najavi povećanje plaća, a naravno nije spomenuo da je svojim radnicima smanjio plaću u 12. mjesecu, dakle vraća stvari na početnu poziciju. Pohvalio se i božićnicama, ali nije rekao da je božićnica bon za kupnju u Keruma! Budalaš se potuče u Zagrebu i to pijan, zbog svoje bahatosti (sigurno) i neke ženske (vrlo vjerojatno) i onda sve okrene u svoju korist naglašavajući da je on tražio dalmatinsku pismu i tako u očima prosječnog Dinarida ispada pravi borac za Dalmaciju i njenu opstojnost pred sveopćim «terorom» iz Metropole. Rekao je da neće kupiti dionice Hajduka jer on želi biti nesputan u svome radu, a u Hajduku bi to bio. Vrlo brzo se predomislio (valjda kad je odlučio postati gradonačelnik) i ipak kupio nešto dionica, ali je namjeru kupnje objavio prvi i onda ispada da je on povukao i ostale ulagače.
Vješti manipulator, nešto poput Sanadera, a kod naivnog hrvatskog puka sve prolazi! Dakle, malo je toga u poštenju, a više u reklami i dobro režiranoj "istini"! Organizirao je par besplatnih koncerata, podijelio nešto spize i to je većini dovoljno i kažu da im je on bar nešto dao, a drugi samo uzimaju. Ti ljudi očito nisu svjesni da im je on samo vratio mali dio od onoga što su oni njemu ostavili plaćajući mu najam poslovnih prostora, kupujući u njegovim dućanima, spavajući u njegovim hotelima… Mnogi ljudi pošteno i vrijedno rade čitav svoj život i na kraju životare od mizerne mirovine. OK, neki su više, a neki manje sposobni, ali je tužno što dok su se neki borili za ovu zemlju, drugi su se netransparentno bogatili bez da se itko upita odakle im toliki imetak! Važno da nam je Gazda Željko dao kruha (i poneku kobasicu) i igara (čitaj: koncerata) i onda doista ne bi bilo fer napadati takvog čovjeka. Ljudi su postali prejeftina roba!

 Vjerujte mi da nije lako razuvjeriti ljude da Kerum nije dobar izbor već da je to netko drugi. Čovjek koji kaže «izaberite me, pa ćete vidjeti kakav je moj program» nije naivčina tj. na taj način ističe da se on već dokazao vodeći svoju tvrtku, a ujedno se može i izvući od odgovornosti jer on ništa nije ni obećao, pa ne može ništa ni «uprskati»! Doista, da li je itko vidio program Željka Keruma i za što se taj čovjek zalaže osim da još više ojača ionako jak položaj u gradu, a i šire! Ja sam već žicao od prijatelja da me samo fiktivno prijave kod sebe u nekom drugom gradu ako Kerum postane gradonačelnik jer ne želim da mi mjesto prebivališta bude Split, ako nam takav lik bude na čelu grada! Dobio sam ponudu za utočište na Braču. To ni ne bi bilo loše, imao bih jeftiniju kartu za trajekt i rekao bih prijateljima da oni plate piće jer sam ja Bračanin
Nadam se da do tog scenarija ipak neće doći i da će na čelu mog grada biti uljuđeni čovjek koji posjeduje prijeko potrebni mediteranski senzibilitet tj. Ranko Ostojić



nohardfeelings @ 18:40 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
nedjelja, siječanj 4, 2009

Stvarno nisam znao kako nasloviti ovaj tekst. Što reći o ljudima koji rade za 3 500 – 4 500 kn mjesečno, konstantno se bune kako im je loše, a onda bjesomučno troše na kupovinu poklona za blagdane, odvajaju i po stotinjak eura za doček Nove godine i potom, nakon samo nekoliko dana, otputuju na sedmodnevni boravak u inozemstvo, uživajući u zimskim radostima!

Ili ja ne znam upravljati sa svojim financijama ( dobro, priznajem da ne znam ) ili smo mi Hrvati najsnalažljiviji narod na svijetu. Ipak mi se čini da smo najnonšalantniji i da jednostavno ne želimo sebi i ponajprije drugima priznati da nam je sve lošije i lošije, pa guramo po svome dokle god nam mogućnosti dopuštaju.

Nama je najvažnije prikazati se pred drugima u najboljem mogućem svijetlu, pohvaliti se kako smo bili na skijanju, što smo sve shoppingirali, pohvaliti se sa novim automobilom ili bar mobitelom.

Svi se snebivamo nad brojnim tužnim ljudskim sudbinama. Svi žalimo ljude koji skupljaju ambalažu kopajući po kontejnerima, žalimo ljude koji prose po ulicama, a okrenut ćemo glavu kada prolazimo pokraj njih ili ćemo ih zaobići u širokom luku. Gotovo nitko od nas neće pokušati pomoći tim ljudima ili ih bar istinski žaliti već ćemo ih samo pogledati s prijezirom ili jednostavno ignorirati. Nitko od nas se ne pita kako će nama biti sutra i hoćemo li se i mi naći na mjestu tih ljudi i hoće li sutra netko nas gledati s prijezirom i ignorancijom.

Svjedoci smo i brojnih prirodnih katastrofa poput tsunamija, poplava, potresa, tornada, požara… Tužno je gledati ljude koji su ostali bez svojih najmilijih, bez krova nad glavom, bez nade u bolje sutra. No koliko doista suosjećamo sa tim ljudima. Koliko je nas napravilo nešto konkretno i npr. uplatilo koju kunu na ime pomoći tim stradalnicima? Ne tako davno je bjesnio rat u našoj domovini, ali smo prebrzo zaboravili kako je to kad si jadan i sam, napušten od svih.

Pričam s ljudima, pa spomenem izraelski teror nad Palestincima. Dobijem odgovor u stilu «da, jadni ljudi», ali to je odgovor samo reda radi, da se pokaže kako je osoba u tijeku što se tiče svjetskih zbivanja, a pravog suosjećanja nema. Lažni kršćanski moral vlada ovom nacijom. Crkva u Hrvata pogoduje takvom načinu razmišljanja. Crkva kao neka moralna vertikala je postala skroz neosjetljiva na ljudsku patnju i što onda možemo očekivati od njenog stada!

Ima li u nama još ljudskosti i dobrote?

Na nedavnim facebook prosvjedima «Stegnite vi remen bando lopovska» nismo se baš istaknuli. Svi tvrdimo da nam je loše, a kada to nezadovoljstvo treba javno iskazati onda su se svi zavukli u mišju rupu. Nekima su smetali nepovoljni vremenski uvjeti, neki nisu htjeli dignuti glas zbog stranačke stege, neki zbog straha od policijske represije, a neki zbog straha za svoja ionako potplaćena i nesigurna radna mjesta. Zajednički je nazivnik svima strah!

Gdje je nestao ponos hrvatskog čovjeka!?

Ima li itko od nas volje, odlučnosti i hrabrosti da se promijeni?

Dakle, nama i nije tako loše. Tu smo gdje jesmo, sami smo se doveli u ovu situaciju i sami odlučujemo hoćemo li je i dalje trpjeti. U svakom slučaju dobili smo što smo zaslužili. Kakav narod takva vlast!

Doista, gdje je nestao čovjek u ovoj zemlji apsurda!?

 

nohardfeelings @ 21:42 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
četvrtak, siječanj 1, 2009

Od 1. siječnja 2009. godine carinjenje kamiona i šlepera u Carinskoj ispostavi Sjeverna luka odlazi u povijest. Naime, odlukom ravnatelja Carinske uprave RH vanjskotrgovinski promet preusmjerava se prema poslovnoj zoni u Dugopolju gdje će se carinjenje obavljati u zgradi privatne tvrtke “Pan-papir” koju je Ministarstvo financija unajmilo za carinske potrebe.

Taj je potez izazvao val ogorčenja splitskih špeditera kao i vodstva “Luke Split”. Odluka o preseljenju donesena je bez elaborata i potrebnih priprema.

U Sjevernoj luci postoji veliki robni terminal, parking prostor za 80 šlepera, dok će u Carinskoj ispostavi Dugopolje biti mjesta samo za 15 šlepera. Tu su uredi carinskih i inspekcijskih službi, uredi špeditera i carinska skladišta. Sjeverna je luka idealno locirana, blizu prometnica te željezničkog i pomorskog prometa. Čak 90 posto roba ima krajnje odredište, a to je gospodarstvo grada Splita. Financijski je neodrživo djelovanje špeditera na dvije lokacije i to će dovesti male špeditere (njih 35 malih tvrtki) do propasti.

Pogoduje se određenim subjektima, prije svega tvrtki Pan-papir koja ima nagomilana dugovanja spram države i koja će uz nečiji blagoslov (čitaj: još jedna legalizirana prevara, pljačka..) iznajmljivati poslovne prostore špediterima po gotovo duplo većoj cijeni od dosadašnje u Sjevernoj luci. Na taj način će jedna tvrtka možda i podmiriti dugovanja spram države, ali na krajnje perfidan način, upropaštavajući pri tom brojne druge male tvrtke koje cijelo vrijeme posluju uredno u skladu sa zakonom. Preusmjeravanjem prometa u “Luci” će se pojaviti višak radnika, a 70 posto špeditera će se ugasiti jer će im godišnji troškovi poslovanja narasti za cca 120 000 kn. Podnesena je žalba Ministarstvu financija, a ako se ne dobije odgovor, ide se na Ustavni sud. Najavljena je i blokada prometa i to uoči SP u rukometu što nam nije potrebno, ali ljudi na žalost ne vide drugi izlaz. SDP Split u ovom slučaju uopće nije reagirao, niti jednim šturim priopćenjem, da se bar izrazi podrška ljudima koji su se našli na brojnoj "listi za odstrel" vladajućih struktura. Eto, tek toliko, na znanje i ravnanje. Ja ću pokušati umiriti svoju savjest (kad mi već stranka ne pomaže) na način da ću se pridružiti špediterima tijekom najavljenih prosvjeda.
NO PASARAN

nohardfeelings @ 12:46 |Komentiraj | Komentari: 0
Arhiva
« » sij 2018
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
  • 29
  • 30
  • 31
Brojač posjeta
4084
Index.hr
Nema zapisa.